Paragliding kao najljepši san

"Sada smo na otprilike 2000 metara visine", rekao je instruktor a ja sam gledajući oko sebe budna sanjala. Od kako sam se preselila na Tenerife imala sam želju skočiti sa padobranom. Bolje prilike za to od proslave rođendana nije moglo biti. Na našu sreću dan koji smo izabrali je bio odličan za let. Iz toplog juga transfer vas vozi na malo hladniju planinu Adeje. Na putu do tamo zaustavljamo se na plaži La Caleta gdje se kupe instruktori sa prethodno obavljenog leta. Nakon toga kreće vožnja od 20 minuta do planine sa koje se leti. U našem slučaju bilo je tri instruktora i tri letača. Instruktori su bili sretni da ćemo konačno i mi letjeti jer ćemo nakon što probamo još bolje prodavati njihovu ekskurziju. Za instruktora sam dobila vlasnika kompanije sa iskustvom letenja dugih 30 godina i sa titulom najboljeg paraglidera u Španjolskoj. Ako im vrijeme to dopušta on i njegovi kolege lete svaki dan. To im je stalni posao kao što je nekome sjedanje u uredu i tipkanje na kompjuter. U samo par minuta instruktor pripremi i sebe i vas na letenje. Kad je sve bilo spremno rekao mi je: "Kad ti kažem da trčiš ti trči i nemoj gledat iza sebe". U jednoj sekundi trčite po zemlji u drugoj izgubite tlo pod nogama i nalazite se u zraku na milosti padobrana. Osjećaj je predivan, opuštajući. Puno mušterija prije nego što su kupile paragliding sa mnom su mi govorili da se jako boje, a kad bi se vratili su govorili da im je bilo super i da su vrištali od uzbuđenja i nagle navale adrenalina. Kad sam izgubila tlo pod nogama osjetila sam spokoj kao da mi je u zraku oduvijek i bilo mjesto. Ono što mi se najviše urezalo u pamćenje je početak leta kada smo prošli pored jedne velike istaknute stijene a oko nas je bila zelena priroda. Osjećala sam se kao da letim kroz krajolike filma „Lord of the Rings“. Instruktori su vješto izmanevrirali padobran i omogućili nama dvoje da se sretnemo u zraku. Pa se tako moglo negdje na tisuću metara visine čuti pjevanje rođendanske pjesme. Par minuta nakon toga sve mi je izgledalo tako sitno i daleko ali se nisam bunila. Bez da sam pitala zašto je to tako instruktor je objasnio svoje postupke: „Trenutno smo na 2000 metara. To je poklon za vrijedne prodavače koji se ne boje visine.“ Osjetila se nagla hladnoća i curenje iz moga nosa, ali da se mene pita ja bih barem jednom mjesečno posjetila tu istu visinu. Koristila bih taj let kao terapiju. Ubrzo je krenulo spuštanje prema moru. Tenerifski paragliding dobiva na plusu i zbog pejzaža koji se vidi. Vi skačete sa jedne zelene planine, a slijećete na pješčanoj plaži. Kada se približite oceanu instruktor pita: „Voliš li adrenalin?“ Ako je vaš odgovor da kreću akrobacije u zraku i brzo okretanje u krug uz spuštanje. Ipak meni se više svidjelo sjedati i chilati na 1000 metara visine nego izvoditi vratolomije u zraku. Zadnja stavka paragliding iskustva je slijetanje koje je jednostavno samo se treba dočekati na noge, ako i padnete na zadnjicu instruktor će vas brzinom munje vješto podignuti na noge. Žao mi je da nisam ponijela kupaći kostim i nakon leta bacila se u ocean. To bi bio šlag za kraj na paragliding torti. Znam za sljedeći put jer paragliding je nešto što se u životu mora napraviti opet i opet.

Savjet za vas drage klijente nemojte se bojati visine, samo se opustite i prepustite tom divnom osjećaju letenja kao da ste ptica slobodni, a vaši problemi su ostali dole gdje je iz tog stanja gledišta sve tako sitno i daleko.